Hrvatski olimpijski odbor   logo HOO-a
     
 
 
 
Program rada
 
Olimp
             
  ČASOPIS OLIMP br. 15 > OLIMPIJSKE LEGENDE: Hrvoje Kačić
    Zagreb, lipanj 2005.   Piše: Igor Mijić Povratak
 


DOMOLJUB KAKVOG SVAKA DRŽAVA MOŽE SAMO POŽELJETI

Domoljub kakvog svaka država samo poželjeti može, opis je koji se čuje od svakoga tko poznaje Hrvoja Kačića. Još kao mladića bivša vlast ga se pokušala riješiti, no uvijek je ostao uz Hrvatsku. Kao vaterpolist je trpio nepravdu, istodobno služeći kao primjer ponosa i časti svoje obitelji i domovine.

S putovanja se vraćao torbi prepunih odjeće i obuće koju je preprodavao da bi mogao platiti studij. Kasnije je odigrao bitnu ulogu u osamostaljivanju Hrvatske, neprestano ističući dragovoljce kao svoje uzore. Radeći kao predsjednik saborskog Odbora za vanjske poslove i kasnije kao predsjednik Državne komisije za granice odbio je primati naknadu. "Dragovoljci su branili zemlju od neprijatelja, a nisu primali plaću. Stoga je po meni valjano da joj i ja besplatno služim", rekao je Kačić. Jedina je šteta za nove generacije što nije nikada želio više javno govoriti, jer bi se sigurno mnogi na njega ugledali i krenuli njegovim putem. No, kako sam kaže, bez stranačke podrške, nema uspjeha u politici. A Kačić je jedino istupao kao nezavisni kandidat.

Tijekom vaterpolske karijere tri puta su vam oduzimali putovnicu. Prvi put ste bez nje ostali 1950. godine kada ste kao 18-godišnjak bili član reprezentacije.
- Uzeli su mi putovnicu neposredno prije polaska vlaka iz Zagreba za Genovu, gdje je reprezentacija igrala protiv Italije. A baš sam se toga ljeta ustalio u reprezentaciji, sudjelovao sam u osvajanju bronce na EP u Beču. Naime, iz dubrovačke tajne policije je stigla dojava da je moj otac osuđen kao državni neprijatelj, a ja sam shodno tome okorjeli hrvatski nacionalist. A moj otac nikad nije bio ustaša nego mačekovac, istaknuti član Hrvatske seljačke stranke.

Nakon toga ste ponovo došli u sukob s tadašnjim režimom u prosincu 1951. godine kada je Dinamo postao prvak države 1-0 pobjedom protiv Crvene zvezde u Zagrebu u odlučujućoj utakmici.
- Iako sam 1951. godine igrao za reprezentaciju, drugi put mi je oduzeta putovnica krajem te godine i potom sam završio u zatvoru. Tri tjedna samice. Bio sam među demonstrantima poslije utakmice Dinamo - Crvena zvezda, kada je Božo Broketa poslao znameniti brzojav: "Dok je srca, bit će i Croatije"! Onda su osuđeni studenti hitno išli na sud, gdje sam pljeskao obrani poznatog odvjetnika Ive Politea, kao i riječima drugooptuženog Vlade Vicića, koji je rekao: "Dok živim pjevat ću hrvatske pjesme". Kad smo izlazili iz dvorane uhapsili su Nikšu Franušića i mene. Poslije me izbacuju iz svih sveučilišta "zbog narušavanja javnog reda i mira". Trideset dana zatvora odradio sam u ljeto 1952., na gradnji obale pred hotelom za Ministarstvo unutarnjih poslova na obali Oboda kod Cavtata, upravo u vrijeme dok su se održavale Olimpijske igre u Helsinkiju. Nisu pomogla silna zauzimanja čelnika Plivačkog saveza da budem oslobođen. Uvjeravali su državne i partijske moćnike da će bez mene reprezentacija biti jako oslabljena. No, ništa nije pomoglo

Kad ste treći put ostali bez putovnice?
-Čelni ljudi iz Juga uspjeli su mi nabaviti putovnicu 1953. godine da bih mogao igrati na važnim gostovanjima. No u ljeto 1954. neki moji prijatelji, među kojima su od poznatijih bili Augustin Franić, Trpimir Macan, Joško Radica i Miho Valjalo, osuđeni su kao narodni neprijatelji. Tada su i meni oduzeli putovnicu i vratili je nekih godinu dana kasnije bez ikakva objašnjenja.

Zašto su baš vas toliko imali "na piku"? Ako su se bojali da ćete, poput brojnih vrhunskih sportaša, zatražiti azil na Zapadu prigodom nekog gostovanja, zašto vam trajno nisu oduzeli putovnicu?
-Tada je jedan od najmoćnijih ljudi u dubrovačkoj tajnoj policiji bio Ivo Vidošević. Kad sam ga jednom sreo, upitao sam zašto su mi toliko puta oduzimali putovnicu kad su se uvjerili da ne namjeravam emigrirati. Rekao mi je: "Ne znaš? Pa mi smo željeli da ostaneš na Zapadu, ne bismo li te skinuli s vrata"! Odgovorio sam mu da u nas može vladati i najcrnji staljinizam, ali neću napustiti domovinu bez koje ne mogu zamisliti svoj život. Ostao je zaprepašten mojim stavom.

Zanimljiva je i priča o poništenom vaterpolskom prvenstvu 1951. godine, kada je Jug postao prvak vašim pogotkom u odlučujućoj utakmici protiv Mornara, umjetno stvorenog vojnog kluba koji je vlast favorizirala.
-Mornar je bio sastavljen od kvalitetnih igrača koji su bili zaposleni samo na papiru i za to su primali visoku plaću. Jedini njihov posao je bio da igraju i treniraju. Kad smo ih pobijedili, oni su učinili sve da dokažu kako smo zadržavali igru protiv pravila. A tada se uopće nije mjerilo vrijeme napada. Napokon je prvenstvo bilo poništeno, nije bilo državnog prvaka. Naslov je Jugu nasilno otet.

U redovima Mornara tada je igrao negdašnji igrač Juga Ivo Štakula. A on je bio ucijenjen, prisiljen doći u Mornar.
-Ivo Štakula je bio tada ponajbolji vaterpolist. Inače je bio zubni tehničar, ali bez afiniteta za to zanimanje. Ucijenili su ga time što su objavili da je igrao za reprezentaciju NDH-a. Uzeli su mu putovnicu i diskretno rekli da je može ponovo dobiti ako iz Juga prijeđe u Mornar. Morao je pristati, nije imao izbora.

Naravno, reprezentacija ga nije zaobišla 1956. godine, kada ste nastupali na Olimpijskim Igrama u Melbourneu. Tada je Štakula odlučio ostati u Australiji, što je izazvalo veliku pažnju u zemlji, iako je sve bilo obavijeno potpunom medijskom šutnjom.
- Ivo se obratio hrvatskim iseljenicima u Melbourneu i uz njihovu pomoć skupio sve uvjete za ostanak. Onda je to iznio treneru Boži Grkiniću i predsjedniku državnog plivačkog saveza Jozi Bačiću. Rekao im je da ima 33 godine, da je njegova karijera na kraju i da želi kao igrač i trener produžiti u Australiji, gdje ga čeka i posao. Oni nisu ništa odlučivali. O Štakulinu zahtjevu sastanak sa svim reprezentativcima organizirao je politički moćan čovjek i šef jugoslovenske ekspedicije u Melbourneu Milijan Neoričić, koji je bio najaktivniji u poništenju državnog prvenstva 1951. godine. Mi sportaši na tom skupu smo se izjasnili da Štakuli treba omogućiti da ostane. Neoričić je rekao da je to nemoguće. Rekao mu je da će, ako se ne vrati, biti proglašen izdajicom domovine. Štakula je uzvratio da se takvim ne osjeća, na što je Neoričić ponudio kompromis: neka se Štakula vrati u zemlju, a on mu garantira da će dobiti putovnicu za Australiju. Štakula je tada upitao tko će platiti put, a Neoričić uzvratio: "To je tvoja briga". Tada je Štakula definitivno odlučio ostati. Već je ranije pripremio da mu žena i sin stignu u Trst. Nama je bilo zabranjeno pozdravljati se s njim. Štakula je umro proljeće 1958. godine, u plivalištu za vrijeme utakmice dobio je srčani udar i preminuo je na putu do bolnice. Drugi put sam došao u Melbourne 1990. godine i potražio njegov grob da bih se oprostio od prijatelja 34 godine poslije.

 

 
  pročitajte
 
Intervju: Ivo-Goran Munivrana  
Olimpijske legende
Šport je najbolja investicija u mlade
Spoj znanja i vrhunskih rezultata
Od Olimpa do Olimpa
In memoriam
 

 

 
dokumenti kontakt linkovi
HOO-Hrvatski olimpijski odbor,hoo@hoo.htnet.hr <Web redakcija>